Frederik Pohl dolaze kvantne mačKE




старонка1/20
Дата канвертавання22.04.2016
Памер0.92 Mb.
  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   20
Frederik Pohl

DOLAZE KVANTNE MAČKE


Tisak
"TISAK" - ZAGREB


16. kolovoza 1983.

8.30 popodne. Nicky DeSota

Kad mi je mobitel zazvonio, jedna mi je ruka bila na mjenjaču. spremna da ga baci u drugu, a druga virila kroz prozor. najavljujući skretanje ulijevo. Svu mi je pažnju zaokupljao prometnik koji je upravo mrcvario svojim oklijevanjem da propusti promet s Meacham Roada. Glava mi je bĐa puna hipotekarnih zajmova s promjenjivom ratom, ugovornih stavki, držanih obveznica prihvadjivih kao jamstvo, baš kao i pitanjem hoću li poslije večere ipak još stići malo zaplivati sa svojom curom. Bio je utorak. Što je zgodan čas za plivanje zato što pokatkad, radnim danom uveče, nakon što se već smrači, spasitelj, sve ako se netko i kupa bez gornjega dijela. zna okrenuti glavu na drugu stranu.

Mobitel je sve to raspršio.

Ne podnosim zvonjaw telefona. Odlučio sam riskirati. Skinuo sam ruku s mjenjača i digao slušalicu.

"Daa Na telefonu Dominic DeSota", rekao sam baš u trenutku kad se prometnik napokon sjetio da na Meachamu čeka i nekakav promet, pa mi odlučnim pokretom mahnuo da obavim skretanje.

I tako se tada sve dogodilo odjednom.

Vozač je mecugradskog tramvaja vidio da oklijevam, pa je krenuo preko križanja baš u trenutku kad sam ja nagazio na gas. Telefonistica je na drugom kraju žice izrekla nešto što je izgledalo kao kineski, ili možda jezik indijanskoga plemena Čokta. hako nisam pripadao ni jednoj od te dvije nacije, zacijelo je okrenula krivi broj. Znate već kakve su pri kraju radnog vremena, kad se umore i počnu prtljati, i naprosto lupe frekvenciju, ne brinući hqće li promašiti za konjski nokat. Nisam je razumio ni slovca. Ali u tom trenutku to me baš i nije jako zanimalo, jer mi se najednom pred nosom sworila dvadesettonska gromada zglobnog tramvaja, za tri vraga preblizu da bih stigao zakočiti. Tramvaj nije mogao
skrenuti. Znači da sam to morao ja. A da izbjegnem sudar mogao sam poći samo jednim putom, no baš je posred njega stajao taj nesretni prometnik.

Nisam ga lupio.

Što bi se, medutim. moglo pripisati u zaslugu više njemu nego meni- Skočio je ustranu. Z dlalzu ustranu. Dovoljno da mu skinem pastu s cipela a ipak mu ne zgazim prste.

Ne zamjeram mu što mi je dao tiket. I ja bih na njegom mjestu učinio isto. Učinio bih i mnogo gore; ne bih mu zamjerio ni da me je na licu mjesta ubuturio; no on to ipak nije učinio. Naprosto me ostavio da visim tako tričeti-rt sata. parkiran u okuci ispred zaštićenog šumskog područja, na pogled svim automobilistima što su u prolazu istezali vratove da vide tog ubogog tikvana što je zaradio tiket. Potmdio se to i malo razwući. Prišao bi mi. zatražio vozačku dozvolu i onda je neko vrijeme proučavao. Potom bi se vratio da. duboko o njoj razmišljajući, razmrsi kakav prometni čvor. Onda bi opet prišao i zatražio neki drugi dokument, ili zapitao čime sam se sve u životu bavio. ili koliko sam već u Chicagu. i kako to da nisam znao da automobil mora dati prednost pružnom vozilu.

U stankama sam se pokušavao javiti na mobitelov poziv. U mom poslu čovjek živi od telefona; netko nazove i zatraži hipoteku. i ako ga smjesta ne uslužiš. on odmah zove drugoga. A osim toga u tom je poziv.u bilo i nešto što me zabrinulo. No bilo je beznadno. Nikad. naravno; ne možete dvaput dobiti istu telefonisticu. One koje sam uspio dobiti strašno je zabavljala moja uvrnuta ideja da nemaju pametnijega posla no provjeravati pozive što su već proslijeđeni pretplatnicima. A onda, kad se ne bih dao, počele bi se skandalizirati.

"Imate li vi uopće; gospodine Dominic", upitala je jedna od njih. "predodžbe o tome koliko bih kartica morala poegledati da bih otkrila vašu?" Na što sam ja odgovorio:

"Najmanje milijun, budete li tražili pod krivim imenom. Ja nisam gospodin Dominic. Ja sam gospodin DeSota. Dominic DeSota."

Na ovaj napad nije uslijedio protunapad. Umjesto toga: "Niste sigurni čak ni da je odabrala pravu frekvenciju", rekla je zgranuto, kao da sam izigrao njezino povjerenje i

sam birao frenkvencije. "Poziv je mogao biti i na broj nekog totalno drugog čoyeka."

"Ne vjerujem da je baš istog imena", pokušao sam joj objasniti. no u tom se času prometnik već počeo vraćati da me priupita jesu li mi roditelji bili državljani neke strane sile i bolujem li od kakve zarazne bolesti. Čini se da ga je jako ozlovoljilo to što telefoniram umjesto da se duboko koncentriram na okajavanje svojih grijeha. "Nije važno", rekao sam telefonistici. Uzeo sam tiket. Polizao sam prometniku čizme Uu prenesenom značenju. Zakleo sam se da se to neće ponoviti vrlo gorljivo. Odvezao sam se s poslušnih pedeset na sat do svog momačkog stana i poželio da mi je dan prošao bolje. Ali nije. Niti je pokazivao ikakve znakove da bi se mogao popraviti. Greta se nije javila na telefon. Što je značilo da je pošla u kupovinu ili tko zna kamo. Dok se vrati, bazen u zaštićenom šumskom kompleksu Mekhtab ibn Bawzi već će se zatvoriti. I nisam sklopio nijedan hipotekarni posao. I nisam čak ni nazvao interesente da ih zadržim na udici.

I pitao sam se, zaista sam se pitao, jesam li kroz hrapavo i škripavo krčanje tog propalog mobitelova poziva zaista čuo ono što sam pomislio da sam čuo, naime riječi "FBI-u".
Otkad znam za sebe oduvijek sam sanjao da postanem trgovac nekretninama... ma, ne, reći ću istinu pa kud puklo da puklo. zapravo sam oduvijek želio postati znanstvenikom na ovom ili onom području. Ali od toga se ne može živjeti. i tako sam; u trenutku kad sam dorastao do koledža, počeo studirati nekretnine.

A onda me odvelo u hipoteke.

had bih nekom rekao da je razlog tom prebacivanju bilo to što hipotekarni brokeri žive zanimljivije od preprodavača nekretnina, taj bi me samo bijelo pogledao. Pa ipak je to istina. U hipotekama je toliko toga uzbudljivog. Mi, shvaćate, ljudima ostvarujemo snove, a za druženje nema zanimljivijih ljudi od sanjalica. Pokatkad rrie ti snovi malo brinu, zato što su sanjari ganutljivo mladi parovi, netom vjenčani; i ne znam shvaćaju li oni uopće u što se uvaljuju, uz kamatne stope sve do pet i pol, pokatkad i pet i pet osmina posto. Ali oni plaćaju
rate. Posuduju tisuće dolara, pokatkad čitave svoje dvogodišnje i trogodišnje plaće, da bi dobili bršljanom obraslu kućicu iz svojih snova. A ja sam taj koji im je pomogao da se njihovi snovi i ostvare.

Još bi veće zadovoljstvo bilo, slutim, biti referent za zajmove u kakvoj velikoj banci. Ali u Chicagu i okolici to se čovjeku ne dogada ukoliko nije u rodu nekome tho je zaista moćan, a netko tko je zaista moćan nije; naravno, Talijan. Kad je riječ o bankama, onda je Arapin. I nije to ništa tako neobično - ta koliko je u Americi banaka iza kojih ne stoje Arapi? Sasvim sigumo ne mnogo krupnih i prosperitetnih. I tako za mene u bankama nema velike budućnosti, ali se Arapi ne vole gnjaviti uslužnim poslovima, takvima kakve. recimo, obavlja agent za hipoteke.

Možda je razlog tome i to što oni i ne znaju što agent za hipoteke zapravo jest. Baš kao što to ne zna ni većina ljudi. Ja sam taj koji razgovara sa strankama; pomaže im da odaberu proizvod koji sebi mogu priuštiti - ili gotovo priuštiti čovjek koji provjerava njihovu kreditnu sposobnost, pomaže im pri ispunjavanju formulara i brine se za izjave o odricanju od prava i odabir varijanata i dozvole potrebne svakome tko poželi imati kuću.

To mi je kruh. Ali je takoder i vrlo zanimljivo - znam da to stalno panavljam; vjerojatno da samoga sebe uvjerim. A kad to sam ne govorim, onda mi to govori moja djevojka Greta; ona čvrsto vjeruje da je prije sklapanja braka potrebno steći solidan posao i račun na banci, i tako ćemo se u bliskoj budućnosti i 7enčati. To će nam omogućiti moj posao.

U bliskoj budućnosti.

U meciuvremenu je ipak zanimljivo, što velim najmanje po treći put, a tako osim toga imam i vremena za sebe kad god poželim. A vrijeme što ga poželim imati za sebe. obično je ono što ga mogu provesti s Gretom. Pravilo je kompanije da svaki od nas agenata mora odvojiti pet sati tjedno za boravak "kod kuće" - to jest ondje, u agenciji, zbog ljudi koji dolaze ili se javljaju telefonom. Ali na terenu svoje radno vrijeme odreduje sam. I tako kad god Greta odleprša-ona je, naime, stjuardesa - ja radim od jutra od sutra. Ali izmedu dva njena putovanja pokušavam nekako stvoriti vrijeme da budem s njom. Zaista mi je drago što radi taj posao... Ne, lažem. Nije

mi drago. Brinu me svi tipovi što ih upoznaje, putujući amo-tamo izmedu Chicaga i New Yorka, a i tamo gdje odsjeda kad mora prespavati u New Yorku. Razumije se da su sve stjuardese pod nadzorom Malih Fatima, ali se gardedamama može i šmugnuti. O tome Greta i ja znamo sve što se može znati. Zaista se gnušam pomisli da je ja učim kako da to radi tu u Chicagu, a onda ona to znanje možda primjenjuje s nekim drugim u Ne Yorku. Gnusno mi je o tome i misliti.

I zato se trudim o tome i ne misliti.

A na koncu sam te večeri ipak otišao na kupanje. Čim sam došao kući zgulio sam se do donjega rublja, spustio rolete, zaključao vrata pa iz tajnoga kredenca ispod stepenica izvadio bocu piva. Dok se ledenila u pretincu za duboko smrzavanje, ponovno sam pokušao ući u trag onom tajanswenom telefonskom pozivu, Ali do tada je, naravna, čitav slučaj zeć postao beznadan. Kartica je s mojim pozivom bila već duboko zakopana pod nakupljenim satima drugih poziva. No tad sam sjeo s tom slasnom hladnom bocom, koja se po bokovma prelijevala znojem. Zazvonio je telefon. Greta.

"Nicky. ljubavi? Jesi raspoložen za noćno kupanje?"

Bio sam. naravno. Progutao sam pivo tako brzo da su mi ispucali zubi, odjenuo se i, u času kad je prispjela i ona pa zaronila kraj mene, već bio u vodi.

U to doba na bazenu više nije bilo mnogo ljudi, no u trenutku kad je poletjela s daske za skakanje, sve su se muške oči okrenule prema njoj. Kod Grete se imalo što i vidjeti. Bila je visoka sto sedamdeset tri centimetra, zelenooka plavuša, vrlo uska u struku. Muškarci mnogo u nju pilje. Kad je u kupaćem kostimu; čak i onom sa suknjicom što se spušta do bedara, jedinom kakav dopuštaju čuvari bazena, muškarci znadu početi sliniti. To mi je poznato. To činim i sam.

Odveo sam je do mračnoga kraja bazena i poljubio je. Isključili su svjetla da štede struju, i tako je osvijetljen bio još samo kupališni paviljon. Stajali smo u vodi koja je meni dopirala otprilike do ramena, a Greti do brade, onako skakućući na prstima, kako se to radi u vodi, i onda sam je temeljito poljubio, pa je pfivukao sebi i poljubio je ponovno.

Ona mi je uzvratila poljubac. Uzvraćala mi ga, zapravo, jako dugo. A onda se odgurnula i pustila mecu nas malo

9
hladne vode, i zahihotala. Kad sam ponovno posegnuo za njom, Greta je rekla:

"Uh-uh, milo. Zaista me pališ." ja sam počeo:

"Kako bih želio..." no ona me prekinula.

"Znam što bi ti želio. Možda bih i ja, ali kad ne možemo." "Na ovom dijelu bazena nema baš nikoga..."

"O; Nicky, znaš i sam da to nije to. Što bi bilo kad bi me; ovaj. kako da kažem, ubvatili?"

"To baš i nije jako vjerojatno." Na ovo nije bilo odgovora. "No molim, zato postoji i nešto što bi se dalo izvesti." "Ne, ne bi se dalo. Nicky; ljubavi. Ne ako pritom misliš na

riječ na"A". Nikad ne bih mogla uništiti život svog djeteta. A osim toga, one koji to rade baš i nije lako pronaći; i onda; tko zna ne bi li te pritom možda i ubili ili te upropastili za čitav život"

Nevolja je bila u tome što je imala pravo. i oboje smo to znali. Ne bi prošao ni dan a da policija ne bi napravila raciju kod nekog tko je pra-io nezakonite pobačaje; nakon čega bi zločinca naprosto odvukli, dok bi njegove pacijentice skrivale lica pred kamerama. To nam zaista nije trebalo u životu.

Ali sad je u bazenu još jedva i bilo ikoga. Čini se da nitko nije opazio da smo prestali pli-ati. Greta mi se ponovno polako primakla, i kad sam je ponovno poljubio, nije se opirala.

"Nicky?" šapnula mi je u uho. "Što je, Ijuban?"

Tiho hihotanje, i potom šapat tako tih da sam jedva razabrao riječi:

"Da skinemo gornji dio?"

Ogledao sam se uokolo. Izuzmemo li dva vremešna muškarca u kupaćim kostimima i ogrtačima, koji su upravo dowšavali partiju dame, jedini je čovje; na bazenu bio spasilac. On je pod svjetlom ulaznih vrata čitao novine. "Zašto ne?" rekao sam ja.

I tako sam pružio ruku izmedu nas dvoje pa polako, polako potegao patentni zatvarač na gornjem dijelu svog kupaćeg kostima.

t i !

Mislim, nemojmo smetnuti s uma da hodanje bez gornjega dijela i nije neki veliki zločin. U gradskom se statutu on naziva prekršajem trećeg razreda - što znači da se zbog toga ne hapsi. nego ti samo odrape mandatnu kaznu, kao primjerice za nedopušteno parkiranje. Globa nikad nije viša od pet do deset dolara a suci skoro nikad ne osuduju na zatvorsku kaznu. Vrlo često muškarac koji se šetao bez gornjega dijela prode samo s ukorom, napose ako mu je to prvi put.



I zato ono što se dogodilo naprosto nisam očekivao. Nisam očekivao da će se najednom upaliti sva svjetla na bazenu. Oni starci za damom samo su zatulili od prepasti u trenutku kad je netko protrčao izmedu njih i hitnuo ploču u zrak. Taj je bio samo jedan, no onda su tu bili i drugi što su dolazili sa svih strana - kroz mušku svlačionicu, kroz žensku, čak i preko ograde; i s-i su oni jurili ravno prema meni. Dva su krupna muškarca uskočila ravno u bazen; onako odjeveni, pograbili me i izvukli iz vode.

Greta je stajala i zijala, do brade u vodi - uplašena i smućena. ali ne više nego ja.

Čitav se svijet uskovitlao, i nije se prestao okretati sve dok me nisu prebacili preko poklopca motora na automobilu što je stajao tik do ograde bazena. Metal je bio vruć; automobil je netom prispio; i činilo se da su vozili prilično žustro. Natjerali su me da se široko raskrečim, dok mi je gnusna ruka neprijateljski nastrojena policajca prelazila preko mokre stražnjice kupaćega kostima - traže li to oružje, koga vraga? l3ila su tu još dva automobila. s upaljenim farovima uperenim ravno u mene, i najmanje šest ljudi - a i njihovi su pogledi bili upereni ravno u mene; ja sam bio u središtu svega.

I jedino što sam u tom trenutku mogao smisliti bilo je: "Iv9a slušajte! Pa samo sam skinuo taj prokleti gornji dio!"

10 11
To nešto čudzzo što sepočelo stvarati- tolika neodgovorena pitanja!

Zašto su se stanotn ici LosAngelesa najednom počeli tužiti da su u rzjihov blagi zrak, ispunjen nzirisonz rzaranača, najednorzz nahzupili zapzrsi otrovnoga plirza

Što je natjeralo dvadeset tisuća mir-oljubitih car-evih podarzika da najednorz krezzz.z kroz centar Kijeza uzviktcjtrći revolucior2ar r-ze parole.

ZaYto su u dušezrze bolnice rzajednonz strpani toliki ljudi s dijagrtozonz paranoidrze sJizofrer7ije, okarakterizirarze užaszutirn uLjerezujerrz da ih rnotre zzevidljite oči

Zaarto je sve ntajednonz postalo tako neobično?

17. kolovoza 1983.

1.18 u noći. Nicky DeSota

Autocestom Daley vozio sam se u grad najmanje tisuću puta. Ali još nikad ovako. Nikad s uključenim sirenama i bljeskalicom što je sijevala na krovnom uresu velikog Cadillaca. U to doba noći na cesti i nije bilo baš mnogo drugih automobila, no i ti što su se tu bili zatekli hitro su nam se micali s puta čim bi ugledali bljeskalice patrolnih automobila Policijske uprave grada Chicaga što su pred nama čistili put. Stigli smo za dvadeset jednu minutu. Brže nego vlakom; pa ipak mi je to bila najduža dvadeset jedna minuta u životu.

Nitko mi nije htio reći baš ništa. "Zašto me hapsite?" "Zaveži. Dominic." "Što sam to učinio?" "Već ćeš vidjeti." "Zar mi ne možete baš ništa reći?" "Sad me slušaj, sinko, i po zadnji put, zaveži. Glavni agent Christophe reći će ti sve što želiš doznati - pa i više od toga!"

"Sinko". tako me je bio nazvao. Taj gorila koji mi je sjedio zdesna - s kojeg se upravo cijedilo nakon što se za mnom bio bacio u bazen, no koji je bio bar dvije godine mladi od mene. Pa ipak su medu nama postojale vrlo krupne razlike. Ja sam bio uhićenik, a on je znao odgovore koje mi nije želio reći.

Na uredskoj zgradi na Wabashu nije bilo nikakva natpisa, a noćni nas je stražar smjesta pustio unutra. Na vratima apartmana na jedanaestom katu nije bilo imena. U njegovu predsoblju nije bilo nikoga. I dalje mi nitko nije ništa govorio, no ipak sam dobio odgovor bar na jedno pitanje. Vidio sam portret na zidu recepcije. I smjesta prepoznao to posvećeno lice - a tko ne bi - strogo poput lica morske kornjače, odlučno poput lavine.

Lice J. Edgara Hoovera.

Telefonska poruka na koncu konca i nije bila tako iskrivljena. Bio sam u rukama FBI-a.

13 12
Ne znam da li čovjek kad se utapa zaista vidi kako mu pred očima protječe čitav njegov život. Znam samo to da sam u sljedećih nekoliko minuta pregledao sva kažnjiva djela što sam ih ikad počinio. I nisam vidio samo hodanje bez gornjega dijela i to kako sam gotovo slupao čikaškog prometnika. Vratio sam se mnogo dalje u prošlost. hrenuo sam od trenutka kad sam se popiškio na stražnji zid prezbiterijanske crkve Olivet u Arlington Heightsu; jer me je. u devetoj godini života, na putu na jeronauk. najednom pritjeralo. Nisam mimoišao ni prepisivanje na prijemnom za koledž, ni lažno iskazivanje štete od požara u spavaonici - krevet i jogi-madrac što sam ih nawo uopće nisu bili moji. nego mog pajde iz Alpha happa Nua. Prisjećao sam se čak i onoga što sam inače cenzorskim škarama izrezivao iz pr·ih misli pri budenju, jedne zgode kad sam se zaista za dlaku uvaljao u grdnu nevolju s Arapima. Nije to bila uspomena kojom bi se čo-jek baš mogao dičiti. nloj gimnazijski inumus Tim harasueritis i ja slistili smo tri boce švercanoga piva. trenirajući muškost. Ali u svemu najgore nije bilo to što sam povratio. "Inogo je gore bilo što sam to učinio baš na uglu Randolpha i "ackera; ispred najeće i najbogauje džamije u čitavom Chicagolandu. A kad sam ja na pločnik izlio sve iz sebe. došao je red i na Tima. I dok sam mu tako držao glawn nad rubnikom; podigao sam pogled. I ugledao hadija, bijele brade i zelena turbana, kako nas strijelja ljutitim i prijekornim pogledom. Grdna li prizora! Pomislio sam sad smo gotovi. ali mislim da čak i hadije imaju malodobnu djecu. Ali on nije rekao ni riječi. Samo se zagledao u nas jedan dugi. dugi trenutak; pa se okrenuo i ušao u džamiju. Možda je iz nje i izišao s nekakvim arapskim ekvivalentom policije; no mi smo već odavna bili isparili, trčeći kad smo mogli i makar posrćući kad nismo.

O, spustio sam olovnicu u najcrnje dubine svoje duše. Prevrnuo sam sve kažnjive; i pokudne ili makar samo neugodne uspomene, no nisam našao niti jednu koja bi opravdala da se FI3I usred noći baca na mene.

Nakon deset minuta skupio sam dovoljno hrabrosti da nekoga s tom činjenicom i upoznam. Samo što nije bilo nikoga kome bih to mogao reći. Posjeli su me u nekakw oskudno namještenu sobicu. Ne zaboravite pritom da sam na

14

sebi imao samo kupaći kostim. On se, naravno, već odavna bio osušio, ali su prozori negdje bili oWOreni, pa je ispod vrata propuhivao studeni vjetar s jezera liichigan-i to ispod vrata koja su. kako sam otkrio kad sam za to skupio dovoljno hrabrosti. bila zaključana.



Smiješno je kazati. no unatoč tome što sam na sebi imao tako malo odjeće; ustrajali su na tome da me pretraže. Nisu se željeli dovesti u opasnost da - kako sam pretpostavljao - skrivenim oružjem napadnem njih ili možda u nastupu kajanja nad gnusobom svojih zločinstava, pa ma kakva ona bila; dignem mku na samoga sebe i tako im poremetim sve planove u vezi s mojom osobom.

No ja. na nesreću, u svojoj prošlosti nisam uspijevao otkriti ništa zbog čega bi se valjalo ubijati. To što nisam znao zašto su me uhitili bilo je prilično neugodno. ali tu se i tako nije ništa dalo pomoći. hao što se i uopće nije dalo ni ništa dngo. Ne samo da su vrata bila zaključana, nego je u toj sićušnoj izbici bilo malo stvari s kojima bi se išta dalo početi. Visoko je gore hio zv.-učnik, smješten iza rešetke. i iz njega je surala glazba - uglavnom violine; klasika. A bio je tu i pisaći stol. Na ploči nw nije bilo baš ničega. a što je bilo u ladicama to, dakako, nisam ni mogao znati. had sam skupio petlje da kao slučajno po-učem jednu od njih. otl:rio sam da je zaključana baš kao i rata. Iza stola je stajao okretni naslonjač, a ispred njega je bio dn-eni stolac s naslonom. Nije bilo nikoga da mi kaže na što da sjednem; no ja sam se ipak odlučio za drveni stolac.

I tako sam sjedio, obgrlivi se rukama jer mi je bilo zima, i razmišljao.

I tada. bez ikakva upozorenja, otvorila su se vrata, i u sobu je ušao glavni agent Christophe.

hoji je bio ženskoga spola.

...


Glavni agent Nyla Christophe nije bila jedini stvor koji je ušao kroz vrata, ali nije bilo nimalo dvojbe tko je tu tko. Ona je bila šef. Ostali koji su doli s njom, dva muškarca i punačka, sredovječna žena, iskazali su tu činjenicu govorom tijela.

Potrajalo je trenutak dok sam uspio svladati iznenadenje.

15
Bilo je, naravno, općepoznato da je FBI prije nekog vremena počeo za agente uzimati i žene. Pa ipak nitlco nije očekivao da će ih i sn-arno vidjeti. One su bile baš poput žena-taksista ili doktorica; čovjek zna da postoje, jer kad se neka od njih negdje pojavi, odmah je stave u filmski žurnal. pa je vidiš čim prvi put odeš u kino. Ali to se. naravno. s agentima FBI-a ne dogada. Nikad se reportaža o nijednom FBI-evv agentu. o njegow životu i radu. neće pojaviti u tjednim filmskim novostima kako bi se potaklo zanimanje za druge ljude. Svaki snimatelj koji bi se upustio u tako nešto začas bi se našao u grdnomsosu-pod optužbom. vjerojatno. za bezobzirno ugrožavanje službenog organa kojeg je time izložio mogućoj zločinačkoj odmazdi. I potom se našao u sobi za ispitivanje. u strahu za vlastiti život...

Otprilike baš kao ja sada.

No bilo kako mu drago, u sobu je ušla. Pn:o se pojavio neki krupni momak koji joj je oworio vrata. potom glavni agent Christophe, potom tusta dama. potom još jedan krupnjak koji ih je zatvorio. had je ušla, samo me je preletjela pogledom, nekako rastrešeno: O. da. tu je i taj komad namještaja koji toj sobi i pripada. Ja sam joj uzvratio pogled s, u to sam siguran. mnogo dubljom koncentracijom. Nyla Christophe je za svoj tip bila vrlo pristala žena. A tip joj je bio atletski i teška kostura. hosa joj je bila vezana u konjski rep. a oči su joj bile blijedoplave. Dok je koračala, držala je ruke prekrižene na ledima, u stilu britanskog admirala iz doba jedrenjaka. A u istom su joj stilu bile i zapovijedi. Onoj dvojici jakota: "Vežite ga." Punačkoj dami, koja je zadihano sjela za stol i izvadila stenografski blok: "Pišite: Sedamnaesti kolovoza 1983. Glavni agent N. Christophe vodi razgovor s Dominicom DeSotaom." Meni:

"Nemojte sebi otežavati položaj. DeSota. Naprosto s istinom na sunce. odgovorite na sva pitanja, pa smo gotovi za dvadeset minuta. Ali pwo se zakunite."

Ovo nije slutilo dobro. To što sam se odmah morao zakleti značilo je da se prema tome odnose jako ozbiljno. To što ću im kazati neće biti naprosto informacije prikupljene u istrazi. Bit će to svjedočenje. Stenografkinja je ustala i pružila mi knjige, i prozujala riječi koje sam morao za njom ponoviti.

Raširio sam šaku od Biblije do Kurana, pričem mi je mezimac bio na jednoj. a palac mi dodirivao korice druge knjige, pa se zakleo da ću reći istinu, čitaw istinu i ništa drugo osim istine, tako mi pomogao Bog Milostivi. Bog Svevideći. Bog Osvetnik.

"Odlično. Dominic". rekla je Christophe dok su mi jakote ponowo vezivale desnicu. Pogledala je na sat kao da je zaista vjero-ala da bismo za dvadeset minuta mogli van. "A sad mi samo recite zašto ste pokušali provaliti u Daleylab."

Ja sam samo izdrečio oči. "L" što"

"Provaliti u Daleylab", rekla je strpljivim glasom. "Što ste to tražili"

"Nemam pojma o čemu to govorite."

Ali to nije bio odgovor koji je agent Christophe željela čuti. "O, sranje. Dominik". rekla je prijekim glasom, "nadala sam se da ćete biti razumni. Hinite li zaista da za Daleylab nikad niste ni čuli"

"Naravno da sam čuo." Ta svatko je znao što je Daleylab - ili su bar svi znali da je to nekakva tajna pst-pst vojna institucija. podalje na jugozapad od Chicaga. Desetke sam se puta provezao mimo. "Ali. gospodice Christophe..." "a9oentice Christophe."

  1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   20


База данных защищена авторским правом ©shkola.of.by 2016
звярнуцца да адміністрацыі

    Галоўная старонка