Ddd radionica Štetnici hrane, uskladištenih poljoprivrednih




старонка1/3
Дата канвертавання24.04.2016
Памер159.15 Kb.
  1   2   3

DDD Radionica – Štetnici hrane, uskladištenih poljoprivrednih

proizvoda i predmeta opće uporabe te muzejski štetnici

___________________________________________________________________________


Prof. dr. sc. Irma Kalinović1, Dr. sc. Zlatko Korunić, znanstveni savjetnik2

1 Poljoprivredni fakultet Osijek, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

2 Diatom Research and Consulting Inc., Guelph, ON, Canada

Insekti – gospodarski štetnici uskladištenih

poljoprivrednih proizvoda i hrane

Uvod

Čovjek stoljećima prikuplja, uskladištava i čuva poljoprivredne i prehrambene proizvode. Arheolozi su ustanovili da je uskladištenje započelo već u neolitskom razdoblju kamenog doba, oko 8000 p.n.e., kad je čovjek započeo s proizvodnjom bilja i uzgojem domaćih životinja. Potrebi za stvaranjem rezervi hrane kako bi se izbjegla i ublažila glad jednako se poklanjala pažnja u prethistorijskom razdoblju kao i danas. U razdoblju od barem 10000 godina čovjek je naučio, većinom na osnovi vlastitih pogrešaka, iskustva i pokusa da se poljoprivredna zrnata roba može uskladištiti i čuvati dulje vremensko razdoblje samo ako je dovoljno suha i zaštićena od napada raznih štetnika.

Početak prikupljanja i čuvanja zaliha hrane vjerojatno je i početak prilagođavanja nekih vrsta nametnika koji su do tad živjeli u prirodi na nove uvjete života u zatvorenom prostoru. Nema točnih podataka o početku ove prilagodbe. Najstariji podatak odnosi se na nalaze kukca malog brašnara (Tribolium spp.) u egipatskoj grobnici sagrađenoj za vrijeme šeste dinastije, oko 2500 godine p.n.e. Daljni podatak odnosi se na nalaze iz grobnice Tutankamona iz 1390-1380 godine p.n.e. u kojoj su nađene vrste Stegobium paniceum i Lasioderma serricorne.

Tijekom dugog niza godina, tijekom stoljeća, pojedini nametnici (insekti, grinje) potpuno su se prilagodili životu u zatvorenom prostoru na zalihama hrane te je njihov opstanak danas moguć jedino u zatvorenom prostoru i skladištima. (Korunić, 1990.)



Povijest uskladištenja zrnatih proizvoda

Za uskladištenjem zrnatih proizvoda čovječanstvo se zanima od davnih vremena.


Tako su na području Kijeva (Ukrajina), u iskopinama Tripolske arheološke kulture, osnovane u III. stoljeću prije Krista (doba neolita i početak bronzanog doba), pronađene glinene posude u obliku krčaga razdijeljenih u unutrašnjosti na 10-15 dijelova (slika 1.).

U robovlasničkom društvu na području Armenije i Gruzije, pronađene su iskopine iz VII. stoljeća p. K. Tako je u skladištu jednog dvorca pronađeno 750 t zrna, smještenog u 82 krupne posude. U njima su također nađeni i ostaci brašna i prženog kruha.

Na području današnje Ukrajine ratarska proizvodnja datira od sredine prvog tisućljeća p. K. Otkriveni su trapovi u zemlji s velikim brojem krupnih posuda s ostacima zrna.


Slika 1. Glinene posude
Na području Bosfora, iz vremena bosforskog carstva u iskopinama je pronađeno mnogo dokaza o preradi i čuvanju zrna i drugih prehrambenih produkata, koji datiraju od VI. do IV. stoljeća p. K.

Zrno se čuvalo u jamama ili velikim glinenim posudama, što je karakteristično ne samo za Grčku, nego i za naselja okolnih plemena (slika 2.).

Jame su iskapane u obliku prstena, s proširenjem prema dolje, dubine od 2 do 3 m i pokrivane plosnatim kamenjem (što se danas može naći i na nekim područjima Azije, Indije i Afrike). Zidovi ovih jama su premazivani glinom ili slojem maltera. Isto tako za čuvanje zrnatih proizvoda, kao i za prijevoz, korištene su amfore.

Mnogobrojni podaci o ratarenju i čuvanju zrna poznati su i kod drevnih naroda srednje Azije. Kao posljedica plemenskih borbi poznato je da su tvrđave građene tako da je centralni dio predstavljao skladišta za zrnate proizvode te brašno i drugo, koji su bili smješteni u velike glinene krčage. U VI. i VII. stoljeću poslije Krista, Slaveni su bili pored stočara i dobri ratari. Proizvodili su raž, ječam, proso, grašak i bob te su na povišenim dijelovima ograđenih naselja gradili skladišta za čuvanje prehrambenih proizvoda. U njima se zrno čuvalo u velikim drvenim kadama i buradima ili u cilindričnim jamama s nadsvođenim vrhom, prekrivenom glinom.

Egipćani su čuvali proizvode u pletenim košarama ukopanim u zemlju s pletenim poklopcima ili u velikim posudama od gline, zatim u zemljanim jamama ili specijalnim posudama od presane gline, koje su se pravile neposredno prije stavljanja proizvoda u njih.U prostoriji se pod premazivao slojem pepela, a vodom i glinom premazivano je dno i zidovi posuda koje su se na gornjem dijelu završavale uskim grlom i poklopcem.

Zrno se čuvalo i na otvorenom prostoru u glinenim posudama cilindričnog oblika s kupolastim poklopcima.


Za obranu od štetnih insekata oko posude se sipao debeli sloj soli. O tome svjedoči tisak na pečatu (slika 3.) iz drevnog Elama (Egipat, IV. tisućljeće prije Krista.). U drevnom Egiptu bila su rasprostranjena i veća skladišta. U specijalnim prostorijama konusnog oblika s prozorčićima za punjenje i pražnjenje zrna, skladištenje se odvijalo u hermetičkim uvjetima. Zahvaljujući tome zrno se čuvalo više godina bez bitnije promjene tehnoloških kvaliteta.


Slika 3. Tisak na pečatu iz drevnog Elama (Egipat, IV. tisućljeće

prije Krista.)
U napisima drevnih znanstvenika i pjesnika (Homer, Katon i dr.) daju se podaci o gradnji skladišta i zaštiti zrna od štetnika. Tako npr. protiv ličinki štetnika brašna i miševa preporuča se mješavina gline s talogom maslinovog ulja i malo mekinja, s kojom smjesom su se gusto mazali zidovi skladišta te su se potom oprskali maslinovim uljem. Poslije sušenja skladištili su se proizvodi. Praktične savjete o čuvanju proizvoda daju i drugi rimski autori kao Varon (I. st. prije Krista), Kolumela (I. st. p.K.) i naročito Plinije stariji, autor djela “Naturalis historia”, napisanog na 37 strana u I. st. poslije Krista.

U feudalnom sustavu, paralelno s krupnom poljoprivredom feudalaca, postojala je i sitna proizvodnja seljaka. Zalihe su se čuvale u zamcima feudalaca i skladištima seljaka. To su bile jame, podzemne prostorije, ambari ili klijeti. Osnovne žitarice su bile raž, pšenica, proso i ječam. Zrno se mljelo ručnim mlinovima i poslije toga prečišćavalo. Za čuvanje zrna i drugih proizvoda primjenjivana je različita ambalaža, kao posude i krčazi od presane gline velikih zapremina, velike košare, drvene kade koje su također služile i kao količinska mjera za proizvode. Mnogobrojnim iskopinama u bivšem SSSR-u dokazano je da se zrno skladištilo i u zemlji, u jamama različitih veličina i oblika, često obloženih drvetom, korom i sl. Građevine, kao crkve i dr., imale su specijalne prostorije za skladištenje proizvoda, tzv.”podcrkovlja” - podrumi crkvi.

U vrijeme formiranja većih država te tržišne privrede, javlja se potreba gradnje većih skladišta. Tako je Ivan III. u Rusiji uveo zakon da se u svakom gradu izgrade skladišta za zalihu hrane, koja su se svake godine morala obnavljati za 1/3 više, za slučaj loših prinosa slijedeće godine. Tako je u Moskvi centralno skladište bilo smješteno iza Kremlja. Krajem XVI. stoljeća u Moskvi se počinju zidati kamena skladišta za zrnate i druge proizvode.

Skoro svaki veći grad na području Rusije imao je žitnicu s državnim zalihama pšenice, za slučaj ratova, kojima se često špekuliralo. Za vrijeme cara Petra Velikog (Petra I.), poboljšana je organizacija čuvanja pšeničnih zaliha. Tako je 1700. godine sazidao centralno državno skladište, u kojem se sakupljala pšenica i riža iz cijele države. Pšenica se u ovim skladištima morala skladištiti suha, a ne svježe skinuta, što je Petar Veliki proveo u članu tadašnjeg Ustava, tj. Zakona.

Pojavom kapitalizma još se više razvija čuvanje zrna za zalihu i tržište. Krajem XVIII. stoljeća pojavljuju se prvi stručni savjeti agronoma o načinu čuvaja zrna u skladištima. Daju se originalne konstrukcije različitih skladišta silosnog tipa, kao i prvi silosi visine 6 m i širine 2 m.

Početkom XIX. stoljeća se razvija tehnologija čuvanja zrna, građenje silosa i gradnje sušara, kao i različiti uređaji za prebacivanje i transport žitarica (elevatori i dr.). Proširuju se saznanja o uzrocima kvarenja zrna i pri čuvanju zrna se počinju primjenjivati različiti načini sušenja, hlađenja, čišćenja i metode ispitivanja zrna.

Krajem XIX. stoljeća čuvanje zrna karakteriziraju skladišta silosnog tipa i primjena raznih strojeva, a također se sve veća pažnja posvećuje praćenju kvalitete i zdravstvenog stanja uskladištenog zrna. U to vrijeme bili su veliki gubici uslijed kvarenja zrna od štetnika (glodavaca i insekata), a učešće korovskog sjemenja dostizalo je do 30%. (Kalinović, 1997).

  1   2   3


База данных защищена авторским правом ©shkola.of.by 2016
звярнуцца да адміністрацыі

    Галоўная старонка