Bez moderne tehnologije zagađenje bi bilo još mnogo gore. Zagađenje od konja je bilo mnogo gore




старонка1/3
Дата канвертавання30.04.2016
Памер96.05 Kb.
  1   2   3
PODRŽAVA LI BIZNIS ODRŽIVI RAZVOJ?
Dražen Šimleša

Institut Društvenih znanosti Ivo Pilar

Marulićev trg 19/I

drazen.simlesa@pilar.hr


«...bez moderne tehnologije zagađenje bi bilo još mnogo gore.

Zagađenje od konja je bilo mnogo gore


od onog kojeg dobivamo od automobila.»

Milton Friedman u Economist and the Environment (1995)


«Održivi razvoj je inspirativan za svakoga tko je mlad u srcu,

zato jer gleda prema naprijed sa zabavom i

entuzijazmom pridonoseći budućnosti.»

Jorrit van der Togt, voditelj Life Programme, naftna korporacija Shell


Tema ovog rada je odnos održivog razvoja i biznisa. Drugim riječima, zanima nas je li moguće pomiriti ekonomiju i ekologiju (zaštitu prirode), odnosno je li moguće ostvarivati razvoj nekog društva ne dovodeći u opasnost prirodne resurse kao i zdravlje ljudi. Nakon uvodnih razmatranja i kratkog određenja pojma održivog razvoja rad se sastoji od dva glavna dijela. U prvom se daje povijesni pregled odnosa između biznisa i očuvanja prirode. Drugi dio koji predstavlja uporište rada analiza je tri tipa odnosa između biznisa i održivog razvoja danas. U tom dijelu cilj nam je razjasniti razlike u ponašanju biznisa prema održivom razvoju, to jest zaštiti prirode i zdravlju ljudi. Tipovi koje smo izdvojili jesu: Paradigma antizelenog stanja (Business as usual) – tip biznisa koji je, kako se obično kaže, zaostao u vremenu i prostoru, odnosno konkretnije kojega još uvijek karakterizira otvoreno neprijateljstvo prema zaštiti prirode koja se u datom slučaju smatra smetnjom ekonomskom rastu i profitu; drugi tip je ponešto kontroverzniji, a nazvali smo ga Paradigma zelenog pranja (Business as (un)usual), unutar kojeg se nalazi dio biznisa kojeg karakterizira retorika prihvaćanja održivog razvoja, dok se praksa uglavnom svodi na parcijalne projekte koji u ukupnom poslovanju pojedinih korporacija zauzimaju zanemariv postotak; i treći tip Paradigma zelenog znanja (Business as unusual) predstavlja dio biznisa koji se vizionarski okrenuo prema održivom razviju u potpunosti se posvetivši poštivanju zaštite okoliša, ljudskih prava i zdravlja ljudi te kojemu možemo samo poželjeti širenje i plodnost.
Ključne riječi: biznis, održivi razvoj, Ujedinjeni narodi, korporacije, globalizacija, «pozelenjivanje imidža korporacija».

Uvodna razmatranja



Možemo zaključiti, unatoč na početku rada navedenom citatu jednog od najpoznatijih ekonomista Miltona Friedmana, kako od početka industrijske revolucije smjer kretanja ekonomije i zaštite prirode nije paralelan i prožimajući, već dapače pun otvorenog neprijateljstva, a u najmanju ruku ignoriranja potonje. Teško je odrediti precizan datum nastanka te kulture moći koja je povela rat protiv prirode, ali neki će početak tog nerazumijevanja i neprijateljstva potražiti već u 16 i 17 stoljeću. Prvo, s baconovskim naputkom o potrebi kroćenja prirode i «oblikovanju prirode na nakovnju» te kartezijanskim odvajanjem prirode od čovjeka pri čemu bi čovjek trebao «vladati» i «upravljati» prirodom kao nečim Drugim. Tako je «hrvanje s prirodom» i «dekodiranje njenih tajni» dobilo svoju znanstvenu paradigmu na najvišem nivou i prije vidljivog početka industrijske revolucije.1 Kao vodeća paradigma ekonomskog rasta misao o prirodnim resursima kao nepovezanim i izoliranim elementima koje se može nekontrolirano oblikovati na nakovnju bez ugrožavanja cijelog sustava zadržavala se sve do '70-ih godina prošlog stoljeća. Tada se sve više počinje upozoravati na preteški konzumerizam građana zapadnih visoko industrijaliziranih zemalja, kratkovidnu zaluđenost progresom i materijalno-ekonomskim rastom, neizdrživi pritisak potrošačkog društva na okoliš i Zemlju što kasnije rezultira zagađenim i manje kvalitetnim životnim prostorom, bolestima, siromaštvom i kako kaže Reusswig (1993) «samopropadanjem društva». Počinju se spominjati «granice rasta» (Meadows, 1973), odnosno nagovješćuje se kriza resursa, razgolićuju se «mitovi napretka» (Kalanj, 1994) pa se ide do katastrofičnih scenarija o nadolaženju epohe opstanka te normalnosti izvanrednog stanja u «društvu trajnog iracionalnog kolektivnog trovanja» (Beck, 1986).2 Negdje u to vrijeme inauguriran je novi termin koji je trebao ne zaustaviti, već kvalitativno preusmjeriti zahuktalu mašinu postratnog gospodarskog rasta i razvoja. U Stockholmu 1972. godine, na prvoj UN-ovoj konferenciji o okolišu i razvoju zagovarala se nužnost etike koja bi pomirila gospodarski rast i zaštitu okoliša kao rješenje za sve veće uništavanje prirode te siromaštvo i bijedu ljudi dobili smo koncept održivog razvoja. Do dana današnjeg postoje sporenja među znanstvenicima, teoretičarima i aktivistima što bi održivi razvoj trebao biti, a pogotovo kako se manifestira, koji akteri bi ga trebali manifestirati, odnosno postavlja se problem upravljanja održivim razvojem.3 Najčešće se navodi definicija tzv. Brundtland komisije koja najjednostavnije rečeno definira održivi razvoj kao proces u kojem su sadašnje generacije u stanju zadovoljiti sve svoje potrebe, ne ugrožavajući zadovoljavanje potreba budućih generacija (WCED, 1987: 46). Možemo izdvojiti i definiciju zajednički donesenu od strane Svjetske unije za zaštitu prirode (IUCN), UN programa za okoliš (UNEP) i Svjetskog fonda za prirodu (WWF) (1991) u kojoj se ističe kako je «održivi razvoj proces unapređivanja kvalitete ljudskog života koji se odvija u okvirima tzv. nosivog kapaciteta održivih eko-sustava».4 Ova definicija puno više uključuje ekološke aspekte, ali ostaje problem nemjerljivosti nosivog kapaciteta prirode. Premda Costanza i sur. (1997) te World Resource Institute (1998) jesu izračunali kako godišnja novčana vrijednost blagotvornih funkcionalnih utjecaja svjetskih ekosustava iznosi 33,3 milijarde.5 No, ostaje nam zapitati se, nisu li tom matematičkom računicom također upali u zamku ovisnosti o kvantificiranju (ili općoj reifikaciji) što je i dovelo do nikad veće ugroženosti prirode i kvalitativnog života ljudi. Ipak, bez obzira na sve moguće definicije održivog razvoja, gotovo uvijek nalazimo kako je održivi razvoj visinska kota, vodeća ideja, mega-cilj, odnosno prevladavajući koncept kojemu je dana posredujuća uloga između biznisa i zaštite okoliša, pa možemo zaključiti kako je «održivost proces, a ne cilj, a održivi razvoj je pristup tom procesu» (Cifrić, 2002:9). Zbog takve «smušenosti» oko određivanja održivog razvoja, ponekad se navode i srodni pojmovi kao što su «obzirni razvoj», «uravnoteženi razvoj», «trajni razvoj», «potrajni razvoj», «razvoj sposoban za budućnost» i drugi (Lay, 1998). Napomenuli smo prije kako je održivi razvoj postao dio šire globalne rasprave nakon konferencije u Stockholmu, ali «šlagvort» mu je zapravo osigurala UN-ova konferencija o okolišu i razvoju (UNCED) u Riju 1992. godine.

  1   2   3


База данных защищена авторским правом ©shkola.of.by 2016
звярнуцца да адміністрацыі

    Галоўная старонка